kepacinusa

ponedjeljak, 21.11.2005.

kulturni sokovi (11/21/05)

Ne znam da li se uopce tako kaze, kulturni, kulturalni, kulturoloski ili kakvi vec sokovi... barbarela ce me mozda tesko ozlijedit radi ovoga kad dodjem doma, ali to nije ni bitno, glavno da se mi kuzimo...
Brzo cu sredit slike, kojih ima mali milijun, pa mozda cak i veceras stavit na net, poslat cu link di se to moze pogledat...
Evo zasad samo jedne fotke, autoportret, pitura san si lase, i sad san biondo... onako, malo iz gluposti...
Kucna radinost, moja frizerka rocco obavila posao...
Zahvaljujem Ani na pismu (ma koliko infantilno ono bilo, kako bi rekla), kad sam ga dobio (jedno 10 dana je putovalo, Ana) hodao sam sa takvim osmjehom po hallu, da me svedjanin pitao koliko sam milijuna dobio na lutriji...
Kako rekoh, fudbal je gotov, bas ce mi falit to, dok smo igrali, prije tekme mjuza na razglasu, foo fighters – best of you, sviranje americke himne, sve ti adrenalid potece kroz tijelo ko bijesnom psu...a jebga
sad cijelo vrijeme visimo u teretani, igramo mali nogomet navecer, a danas smo cijeli dan bili na bazenu, suncali se... neuobicajeno je toplo za ovaj dio godine, pa koristimo dok traje...
Glavna zanimacija su bile moje kupace, speedos, vele oni, to nitko ovdje ne nosi, valjda imaju male pise, pa da se ne vidi moraju nosit hlacice....:-)
Stavio sam naslov – cultural shocks, moj najveci izazov u USA... ili najtezi problem, gledaj kako hoces, sve je stvar perspektive...
Uvijek sam mislio da su to glupe baljezgarije, kakvi kulturni sokovi, sire ceste, vece zgrade, veci auti, deblji ljudi, losija hrana, i to je to...
Kakve to ima veze s kulturom ljudi, onom unutrasnjom mislim...
Ali sad kad sam bas u biznisu s amerima, sudario se moj svijet i poimanje zivota s njihovim... kroz nogomet naravno...
Nisam to osjetio prije 3 godine, valjda jer sam zivio vecinom sa europljanima, ali eto, neka zivotna skola, nova...
Kroz nogomet velim, nije stvar njihovog neznanja taktike, nego ponasanja na terenu... ja sam imao tu (ne)srecu da su taman igraci koji igraju do mene na terenu i s kojima sam najvise u interakciji bili ameri...
Vec sam rekao da je ovo najindividualniji nogomet koji sam igrao, pa na to i mislim... imam momka kojeg apsolutno nije briga sto igra sebican nogomet, pazeci da se svidi treneru, ne brinuci da li ce ekipa patit radi toga ili ne... ima par takvih u ekipi, tako su odrasli, tako su naucili sve igrat, pa im se nema sta zamjerit, takva je kultura, drukcija od nase, individualnija...doma bi takav momak ili promijenio stil igre, ili zaboravio igrat nogomet, ali tu trener to ne vidi, ako akcija prodje po desnoj strani, kriv je desni bek ili vezni, ako prodje po lijevoj, kriv je lijevi...nije bitno sto je netko prije sjebao u sredini, pa ga je suigrac pokusao pokrit, to se ne vidi... radi takvog, ekipa pati, pricas s njim da mu objasnis da suigraci moraju trcat vise radi njega, da gubimo radi takve igre suprotne potrebama ekipe, ali lagani izgovor – coach told me to do that je uvijek viza... valjda smo i ispali ove godine prerano iz natjecanja, puno individualaca, nepostojeca ekipa (dobri smo si mi izvan terena, bez zamjerki, ali na terenu je sve pocivalo na temeljima trenerovih rijeci – you are competitors, you will constantly be evaluated)
I onda su svi iznenadjeni kako igramo zakurac, efekt sinergije je suprotan, negativan, 11 ljudi, zbrojeno - efekt 8, umjesto 14...
Meni je to bilo izvanredno cudno, i mislio sam da ovdje treneri nece znat puno o nogometu, ali da ce bar biti jaki na fizickoj pripremi i social skills, ali vraga... sve suprotno zdravoj pameti... bas sam pricao jucer s englezom, da slucajno zelim ostat ovdje kao trener, bio bih bog i batina, sad, kad jos uvijek nemam pojma ni o cemu, i jos uvijek postoji milijardu stvari ispred mene za naucit u nogometu...
Valjda je to normalno ovdje, na meni je bilo na pocetku – prilagodit se ili furat svoje...izazov, mozgao sam sa samim sobom sta i kako, probao se prilagodit i igrat kao i oni, odustao nakon 2 treninga, to jednostavno nije meni u krvi, taktika ionako postane automatizam, pa se kreces kako si naucio davno davno, prirodno reklo bi se u nogometu...
Dosao bih u gol sansu, asistirao suigracu da je gurne u prazan gol, to je bitnije bilo uvijek, da MI zabijemo, ne da se JA proslavim...
To je valjda ona klasicna – individualizam vs. kolektivizam... nema nista lose ni u jednom ni u drugom, ali nogomet igra 11 ljudi na terenu, nemres igrat za sebe, ne mareci za druge...
Da ne bih izgubio sebe, igrajuci nesto sto ja nisam, igrao sam onako kako znam, nekad je to izgledalo dobro izvana, nekad nije, ali najbitnije je bilo da sam ja znao sta, kako i zasto, zato sam i mogao gustat u svemu toliko... balkanac forever, valjda...
Imamo sastanak, trener kaze – ako bar nismo ujedinjeni kao ekipa, ajmo se bar pravit da jesmo....???!?!?!?!?! ne, ajmo vidit sta ne valjda i potrudit se da ju stvorimo, vec, ajmo se pravit.... i onda se izmisljaju neke igrice ekipne, svi iste stucne (to su one visoke carape koje mi fuzbalije nosimo) i majice obavezno, kao da ce nas to ucinit ekipom... smijesno, je nekad to izgledalo, nekad zalosno, meni je postalo sve super kad sam promijenio stav u – ma ko jebe njegove gluposti, kroz jedno uho unutra, kroz drugo van, misli sam za se, od ovog nemas sta naucit...
Prica on kako voli nogomet, uzbudljivo je, a godisnje moja mama pogleda 8 utakmica vise od njega. Uz 3 praseta u kopackama u kuci, pogleda Anita barem sve tekme repke + pokoji derbi. To je recimo 6, +2 derbija, osam. 8 vise od njega.
Moja ustvari najveca lekcija odavde je slijedeca – LJUDI. Sve je u ljudima. Imam plan ic na magisterij tu u USA i bit pomocni trener negdje kako bi mi oni to sve platili, a kod odluke definitivno ce najveci faktor bit – tko je trener. Ovom mom bih mogao bih pomocni samo u slucaju da ga ima policijsku zabranu prici terenu u radijusu od 500m.
Ali o tom potom, ima vremena za to...
Bio nam je i jedan od voditelja sportske organizacije NAIA (isto kao poznatija i veca NCAA), on je inace jako cijenjen, pricao sat vremena o sportskoj kulturi, champions of character (to je kao fifa fair play u nas) i te gluposti... valjda sam ja bio jedini koji je vecinu sto je ispricao smatrao a bunch of crap, ali nisam htio covjeka u godinama provocirati... jos bi si trenera navukao na vrat, on ga strasno cijeni...
Americka kultura je izrazito individualna, ali oni konstantno pricaju o team-spirit, community, i slicnim pizdarijama kao o svojim glavnim vrijednostima... a to je bas a bunch of crap... ovdje se mjeri sve sto odradis na tekmi, koliko imas golova, asistencija, minuta, dodavanja, bacenih auta, faula napravljenih i zaradjenih, sve da bi se istaknuo individualac, ono sto nije na papiru kao da ne postoji...
Jedan moj suigrac svedjanin je isao kod trenera da ga pita zasto ne igra (i ispred njega je igrao amer), dobio je odgovor – statistics – nisi dao gol, nemas asistencije, to sve govori o tebi... pa di to ima??? ikako onda ocekivat da ce se razvit team spirit i kolektivna igra, kad sve potenciras individualno...
I to je tako na razini lige, i u svakom sportu... odlicno igras obranu, ali sve se ocituje na „points“, golovima i direktnim asistencijama... ima to mozda neku tezinu ako si spica, ali sta je sa ostalih 10 igraca????
Jedan amer iz ekipe koji je dosao s drugog collegea mi je rekao da treneri ovdje u svakom sportu smatraju igrace njihovim vlasnistvom, mogu radit sta hoce kad ti daju stipendiju...
I onda ocekujes da ja pustim srce na terenu za tebe??? Morao bih bit idiot...

Sta se tice skole, neke stvari su se izmijenile, neki predmeti su bili pusiona, postali dobri, neki bili dobri, postali pusiona...
Zavolio sam engleski (bar satove, uvijek imamo zanimljive rasprave, ja i Indijac Saurabh uvijek imamo nesto da ubodemo sve amere, profa nas ne obozava previse, ali cijeni critical thinking i drukcije poglede na svijet), zamrzio fiziologiju koja se pretvorila u biokemiju, brdo gluposti, ali ajde, jos jedan test da prezivim, potrudim se dobit dobru ocjenu i dignem A. Bit ce boljih predmeta na proljece, to sigurno, tad ce skola bit n.1, totalno...
Ponekad bojkotiram predavanja, ako procjenim da su bezveze, kod nekih profa se to moze, neki pisu prisutnost, neki ne, klasicno balkansko ponasanje...ili jednostavno kao jedan iskusni student.
Okruzenje je naravno internacionalno, taj momak Saurabh koji inace igra kosarku (svasta, Indijac igra kosarku), Dzain iz Indije mi je neki dan rekao da u zivotu nije pojeo komad mesa. Nikad, to je u Indiji uobicajeno, vecina vegetarijanci, niti jaja ne jede. Nije mu lako ovdje bogami, za njega rade posebno neke stvari u kuhinji ponekad, ali ne bas uvijek... i sad je gotovo, izgubio je enzime za probavu cevapa i prsuta, ne znam da li se to moze vratit... nije da bi i on htio, duboko je to u njemu i to je isto ok... bas me zanima sta ce moj nono rec na ovo... :-)
Isto tako, iako je ovo skola sa katolickim porijeklom, na satu engleskog je pitala profa tko je katolik... od nas 20, samo je 1 momak digao ruku (i to nisam bio ja, moji pogledi na religiju su prilicno nekonzervativni), svi su neki baptist, protestant ili stajaznam...

Bio sam jucer na college football utakmici, San Jose State U. – New Mexico State U., sjedili smo ja i Meksikanac Ricardo 10 metara od suparnicke ekipe, slusali domace navijace kako ih provociraju i trgali se od smijeha... na opce cudjenje bilo je tamo jedno 200 ljudi, gostujucih navijaca, dosli su iz New Mexica (to je kao da kod nas dodju iz Turske ili tako odnekud, druga satna zona uglavnom), a ekipa im je katastrofa, 0 pobjeda, 8 poraza, sta bi bilo da su dobri...
Bio je i super derbi, Stanford – Berkeley, 80,000 ljudi na stadionu, svaka ulaznica najmanje 40-50 dolara, pa ti racunaj koji je to biznis...
Inace, taj college football se ovdje prenosi na svim kanalima, subotom mozes gledat od jutra do mraka jednu za drugom utakmice...
To je ogroman sport i biznis, nema veze sa amaterstvom, iako je svaki igrac na papiru amater...
Taj football je odlican sport meni, ali u snimci, 10 minuta, taman.
Jer je jucer tekma trajala 3 sata i 45 minuta, zadnjih 8 minuta na semaforu se razvuklo u 45 minuta sa svim tajmoutovima i prekidima igre... obje ekipe imaju 11 igraca na terenu, lupaju se ko divljaci, a sveukupno imaju oko 50-60 igraca sa sobom, defensive team, offensive team, special team i sta ja znam... ljudi tamo su raznih proporcija, vecinom stoke nad stokama, po 2 metra i 150 kila, 3 sloja slanine preko rebara, onda ima par normalnih sportasa sto se tice proporcija, ali su brzi ko rakete, pa par vrhunskih atleta, velikih i brzih...
Razni igraci imaju drukcije kopacke, svi su zamotani na nekom dijelu tijela, kao prevencija ozljedama... prvi put sam u zivotu vidio da ljudi imaju zavoj preko cijele kopacke i pola lista... treba nosit tu masu i zalet na tim zglobovima...
Bio sam na hokeju na ledu prosli tjedan, San Jose Sharks – Vancouver Canucks, 20.000 ljudi u dvorani, dobra tekma, sport koji volim, jos je NBA ostao od velikih 4, to cemo nesto organizirat ubrzo, kad dodje neka postena ekipa, jer ovi domaci Golden State Warriorsi su pusiona otkad ja pratim NBA, a to je bar jedno 10 godina...

Najvise se druzim sa strancima tu, Svicarac Toby (koji je sad u Las Vegasu, ja sam odbio poziv da ne bih bas sve novcane zalihe spizdio odmah... bit ce jos prilika) je jedan od onih koje nisam imao prilike spominjat, pravi momak... ima u ekipi nekih klanova, ja i englez tim smo si dobri sa svima, valjda jer nema sunarodnjaka za koje bi se drzali...
ali od Amera su najjaci ljudi moj docimer Joe, alternativac iz Oregona (oregonov sluzbeni nadimak je beaver state. Beaver state!!! Za one koji nisu odavdje, beaver doista je zivotinja, dabar, ali u zargonu beaver oznacava – picu), kao i 2 ludjaka iz sobe preko puta, odbojkasi iz San Diega, Kevin i Eric... Dvometras Kevin je za Halloween imao najoriginalniji kostim svih vremena – pelenu. Samo pelenu. Legenda.
Inace, Ameri ovdje su prilicno srdacni i ljubazni na pocetku, ali tesko je s njima razvit neko prijateljstvo (cast izuzecima), jer na prvu loptu sve fino i krasno, kako je to Mislav rekao, ali onda – zid. Prijateljstvo ovdje ima drukcije znacenje nego kod nas, ja bih rekao u prosjeku puno plice, puno plice...

Cast strancima i sve to, ali posebno veselje uvijek izazovu partizani.... na utakmici sa jednom losom ekipom, cujem ja da jednog momka zovu Ivan.... mrcina, gradjen kao vaterpolist, ne fuzbalija. Dobili smo jedno 12-2, otisao ja do momka, kad ono – burazer iz Srbije, kosarkas, ali igra nogomet tamo jer ima dio stipendije i za nogomet... svasta...
A kad su ovi iz Lindsey Wilsona gostovali kod nas, kaze mi Meksikanac – na rucku sam upoznao jednog Hrvata koji igra za njih. Odi tamo, odmah ces ga skuzit. Kazem ja, kako cu ga skuzit, reci kako covjek izgleda. Kaze on, znat ces kad udjes...
I udjem ja u nas restoran, nemres fulat zemljaka, Igor iz Bosne. Mozda zato jer su svi ostali igraci tamo bili crnci iz Afrike, ima ih jedno 20 u toj ekipi. :-)

Slijedeci mail ce bit o mojim avanturama u San Diegu i Tijuani, nesto preko granice... rekao mi je vaco da u meksiko mozes uc kad god ti pukne, nitko te nis ne pita, kakav pasos i papirologija... za nazad je druga prica...
Mexosa ovdje prije 300 godina kad je Kalifornija bila njihova, valjda je oce opet osvojit, bez oruzja... evo modernog vica ovih dana – zasto Meksikanci nemaju Olimpijsku ekipu? Jer svi koji znaju plivat, trcat i skakat su vec ovdje... :-)
Ajde, veseli ponedjeljak, ja gren spat.
I ako netko nadje di mogu pogledat ronaldinhove golove na internetu, neka javi.
Ovdje se utakmica svih utakmica, Real - Barcelona – ne prenosi na tv-u. Eto, dobio sam NHL, NBA svaki dan, ali nema fudbala. I nije neki deal, ali bolje ista nego nista.
Ajaj
k-pax

- 07:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< studeni, 2005 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • storije iz kalifornije...

Linkovi